World Wide Web nastao je pri samom kraju Hladnoga rata. Američka reakcija na sovjetsko lansiranje Sputnika 1957. godine bilo je osnivanje Agencije za istraživanje naprednih projekata (Advanced Research Projects Agency). U veljači je 1958. godine osnovana ARPA koja će 1972. godine postati DARPA. Ono »D« (Defense – obrana) ukazuje na povezanost te agencije s Pentagonom.
ARPA je imala važan zadatak – nadoknaditi tehnološki i znanstveni zaostatak SAD-a za SSSR-om. Osnovala je svoje kratice koje su dalje razvijale svoje projekte, koji su opet bili kratice, kao što je i danas gotovo sve što upravlja internetom, svi njegovi protokoli, nisu ništa drugo nego kratice. Osnovan je IPTO (Information Processing Technology Office) koji je imao zadatak ubrzati SAGE (Semi Automatic Ground Environment), iza čega se krije projekt umrežavanje radara u SAD-u. IPTO je imao ozbiljan zadatak – razmotriti mogućnost preživljavanja američkog vojnog komunikacijskoj sustava u kriznim situacijama.
Pionir stvaranja globalne mreže bio je J. C. R. Licklider. U članku “Man-Computer Symbiosis” početkom 1960. godine predložio je stvaranje takve mreže. Ambiciozno ju je nazvao intergalaktičkom. Godine 1962. imenovan je za direktora IPTO-a i prvi zadatak bilo je povezivanje, danas bi se reklo umrežavanje, glavnih računala Pentagona u Cheyenne Mountainu i kompjutora Strateškog zapovjedništva zrakoplovstva. Otprilike je u isto vrijeme Paul Baran iz RAND Korporacije, vladine think-tank agencije specijalizirane za vojna pitanja, izradio studiju kako očuvati zapovjedništvo i kontrolu nad američkim nuklearnim projektilima i zrakoplovima u slučaju atomskog napada. Razradio je ideju decentraliziranog sustava po američkim gradovima i vojnim lokacijama, tako da ako jedna lokacija bude napadnuta, vojska i dalje zadržava kontrolu nad nuklearnim potencijalom i može organizirati protunapad. Baran je svoju komunikacijsku mrežu podijelio u nešto što je nazvao “blokovima poruka”. Sličnu ideju imao je i Donald Davies koji je svoj sustav temeljio na nečemu što je nazvao “prebacivanje paketa” (podataka).
Američka vojska i dalje je nastavila razvijati ono iz čega će nastati internet. Pokrenut je ARPANET ili ARPA mreža. ARPANET je bila prva operativna mreža za prebacivanje paketa podataka, a ujedno i jezgra oko koje se razvilo ono što danas nazivamo internetom. No, taj ARPANET Amerikanci nisu bili baš voljni dijeliti s ostalima. Ipak je to bila vojna igračka. Za ostale, posebno poslovni svijet, u to doba je postojao X25 koji je razvijala Međunarodna telekomunikacijska unija.
No, arpanetovci su i dalje stvarali budućnost – prije četiri desetljeća Ray Tomlinson stvorio je današnju elektroničku poštu ili e-mail. Elektroničke poruke razmjenjivale su se i prije Tomlinsona, ali on se dosjetio stvoriti protokol koji koristi @, čime je razdvojio korisnika koji poruku šalje ili prima od samog kompjutora s kojeg se poruka šalje ili se prima.
Internet se živahno razvijao, a World Wide Web još nije bio ni na vidiku, smišljen je TCP/IP protokol koji je omogućio različitim računalnim mrežama povezivanje i komunikaciju. Iza te, laiku nerazumljive kratice TCP/IP krije se temeljni internetski protokol. Ljudi koji je stvorili – Vint Cerf i Bob Kahn – imaju tu čast da ih se danas naziva ocima interneta. Oni su prvi i koji su koristili pojam “internet” u dokumentu o TCP-u iz prosinca 1974. Već u drugom dijelu kratice koju su razvili – IP – ono “I” je internet.
ARPANET ostaje pod okriljem Pentagona, ali je premješten u tadašnju Komunikacijsku agenciju, odnosno tajnu službu. Vojni dio ARPANET-a razmrvljen je 1983. godine u niz netova s različitim stupnjevima tajnosti podataka, a drugi dio nastavio je funkcionirati kao mreža za znanstvenike. U toj, 1983. godini, ponovo valja zastati. Izmišljen je DNS (Domain Name System) zahvaljujući kojemu ne moramo pamtiti gomilu brojeva kako bismo učitali neku stranicu, nego pamtimo mnogo jednostavnije adrese poput wikipedia.org ili google.com.
Američka administracija i dalje je imala predvodničku ulogu u stvaranju interneta. Komunikacija, razmjena podataka, brzina razmjene i pouzdanost bivali su sve važniji. Tri su važna ogranka američke administracije poradila na vlastitim sljednicima ARPANET-a i do sredine osamdesetih godina ih i stvorile. To je učinila NASA te Nacionalna fondacija za znanost i Ministarstvo energetike (u čijoj je ingerenciji, što nije nevažno, nuklearna energija i njen razvoj). NASA je razvila NSN (NASA Science Network), znanstvenici CSNET, a energetičari ESNET. NASA je do kraja osamdesetih godina uspjela stvoriti NSI iliti NASA Science Internet, što nije bilo ništa drugo nego prva potpuno integrirana mreža koju je koristilo 20.000 znanstvenika i inženjera američke svemirske agencije.
I dok su se Amerikanci umrežavali sve više i na sve većim brzinama prijenosa podataka, posla se prihvatio i CERN. Pune četiri godine, od 1984. do 1988. on je ugrađivao taj teško zamjenjivi TCP/IP u svoj sistem povezujući svoje kompjutorske sisteme, radne stanice, PC-e i sisteme koji nadgledaju njegove moćne ubrzivače čestica. No, njegov je intranet, baš zato što je temeljen na TCP/IP protokolima ostao do kraja osamdesetih prilično neprihvaćen u Europi.
Do kraja osamdesetih godina u svijetu je razvijen niz mreža, internet se proširio po svim kontinentima, naveliko ga je koristila znanstvena zajednica, a već ga je itekako ozbiljno počela koristiti i poslovna zajednica. Nepoznatom britanskom fizičaru Tim Berners Leeju zaposlenom u CERN-u palo je na pamet da na internetu koristi hipertekst, odnosno da hipertekst poveže s već postojećim, raširenim i prihvaćenim TCP/IP protokolima i razvijenim DNS-om. Bila je to ideja iza koje se skrivao World Wide Web. Sljedeće je godine, 25. prosinca 1990. godine Berners Lee je zajedno s belgijskim kolegom Robertom Cailliauom prvi put uspješno spojio, a to znači uspostavio komunikaciju između HTTP (Hypertext Transfer Protocol) klijenta i servera i to internetom. Ostalo je povijest, zvana www, a u toj povijesti neizostavan datum je 6. kolovoza 1991. godine, kad je pokrenuta prva web stranica.
Cijeli članak pročitajte “kod Novog lista”